Ne, ne bitanga i princeza par, ne ide to.

I tako, pored mase njih, meni se počinje sviđati on. Specifično za mene, fine momke ne primjećujem, vječito se lijepim na one "loše".

Ne znam šta se meni kod njih toliko sviđa, možda baš to što ih ne možeš zadržati. Znaš da je s njima sve igra, da je sve što kažu laž, al’ upuštaš se u tu smiješnu igru, praveći se da vjeruješ svakoj riječi.

On kaže sve što misli, u lice, ne ustručava se ni sekunde, najgoru stvar saopći uz onaj šmekerski osmjeh, jer njemu je sve ravno do mora, mrze ga svi u objektu u kojem radi, i oni koji dolaze mrze ga, ali i dalje dolaze…

Neki dan sam se iza devet sati iskrala iz kuće, da bi se vidjela s njim na desetak minuta. Dok je došao, razbijala sam glavu pitanjima, kako početi razgovor, kako se pozdraviti, ali on je razbio sva pitanja jednim veeelikim zagrljajem.

I tako smo se ispod svjetiljke ulične rasvjete zezali, smijali, pričali, grlili… A ja sam svih tih deset minuta provela u grču. Shvatila sam da ne znam uživati u trenutku, da previše mislim na posljedice, previše analiziram, jednostavno ne dozvoljavam sebi da budem sretna.
Poslije mi je bilo žao što nisam bila opuštenija, i s osmjehom sam se prisjećala detalja.

Vratila sam se u kuću crvenih obraza od zime. Mama je ušla u sobu i pitala me da li sam se zaljubila možda, pokušavajući zakamuflirati osjećanja, pred osobom pred kojom je to nemoguće, kratko sam rekla ne.

Obećala sam sebi da o njemu neću nikom pričati i da se ovaj put neću nadati. I tako će da bude.

mosalina
"Ja se povlačim u sebe i pronalazim jedan svijet! Ponovo više u slutnji i tamnoj žudnji nego predodžbi i živoj snazi. I sve tu teče ispred moje svijesti, a ja se sanjajući i dalje smješkam u svijet." Goethe

Komentariši